Lirika SREBRNA CESTA
Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže, kad padne veće ponad tvoga krova, kroz mrak se javi ćuk i hukne sova, a oblaci ko jata ptica kruže nad tornjevima sela i gradova -
izađi u noć. . . idi. . . Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi. . . idi. . . Srebrn plašt će pasti dalekom cestom, kud te srce vodi.
Ti znadeš i sâm, da svjetove nosiš u samom sebi, i da na dnu duše sja jato zvijezda, ponori se ruše i - ako hoćeš - oluji prkosiš olujom, koja u tvom bilu huji.
Izađi u noć. Pjevat će slavuji u crnom grmlju. Žuborit će vrutak. Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.
I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak vidjeti boga, što te cestom prati.
Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri što kida greben tvoje volje. Gazi na putu zmiju, guštera na stazi, i budi kao putnik, što se žuri dalekom stepom zelenoj oazi
Izađi u noć ... idi … Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi, druže … Srebrn plašt će pasti dalekom cestom, kud te srce vodi!
PUT KROZ NOĆ
Nebo je puno prošnje i plavih molitava; široka šuma spava, široka šuma kraj druma.
Njišu se zelene krošnje, njišu se, tiho njišu, kao da umorne dušu.
- i neke ruke u noći lako im tresu i gibaju visoke, vitke vrhove ...
- i neke zelene oči u hladnoj zjenici zibaju srebrne, strasne srhove.
Negdje je ptiče ciknulo, negdje je srnče kriknulo, zaklikto divlji pijetao ...
I opet spava šuma.
Mjesec velik i svijetao putuje sa mnom, vrh druma. (1917)
A. G. MATOŠ Em smo Horvati!
Čemer, bol i tvrda desnica i dobro srce koje vječno plače, batina i kalpak, pesnica, grabancijašu, putniče i đače.
Molitva i kletva rujna budnica i rob i kralj vrh sviju kraljeva, djevica i divna bludnica od Toleda pa do Valjeva.
Mi nemamo ništa osim gnijezda modrog neba i crvenih zvijezda, našu tugu bijele ceste snivaju.
Tko bi znao naše stare duše što se same u ponore ruše, našu pjesmu samo mrtvi pjevaju.
ZAGORSKI ZVONOVI
Kroz jutra srebrna, rana, metalnim zvucima bude ratare, marljive ljude i ptice, koje vrh grana sniju i zoricu žude.
Podnevom sreću im žele, i kao molitve svete na kućice male i bijele pobožni zvukovi lete, lete i blagoslov dijele.
U veče glasovi meki žitom i poljima tonu i tamo za vinograd neki umorni glasovi klonu, vinograd plavi, daleki.
Samo kad oblake gone često se groziti vole, ili kad mrtvome zvone jecaju, plaču i mole za one što suze rone.
TVOJA KOSA
Na raskršću si pružismo ruke i usta posljednji put. Tebe je čekala šuma, crna, široka, gusta, a mene ravni put.
To bijaše davno, davno, ja ne znam gdje si sad. Da li je oblak nad šumom il' nebo modro ko svila, ili se mjesec mlad šeta nad dalekim drumom?
Zaboravih sve i ne znam kakva si nekoć bila: garava ili plava, strasna poput leptira il' hladna kao rosa? Zaboravih sve, tek osta u sjećanju mome miris, opojni, razbludni miris tvojih plamenih kosa.
MEĐIMURJE
I. Donja Dubrava
Putnik vjetar stade navrh brda okrunjen krunom večernjih bojâ.
Pod gorom leže sela, polja, njive i vinogradi modri kao more.
Mir... Koraci se moji ne čuju u mekoj zemlji.
U lovačkom odijelu s puškom i sa psom idem prema Dravi. Noć pada daleko... široko... kao tuga ponad mrtvih voda.
O kad će, kad će da mi kroz noć sine prva svijetla zvijezda?
Zvijezda nema. Noć je. Moj pas laje, laje u crne daljine.
II. Sv. Marija
Kroz mutnu maglu i šum blatne rijeke daleko nekud ječi cvrkut ptice i onda mir i monotonija.
Kraj mene jedno dijete prolazi, zimsko jutro crta mu po obrazima modre sjenke.
LJUBAV PTICA
Osjetih u sebi zvijer i pomrčinu krvi, oganj što buknu divlje iz srca, iz tijela, iz oka, kad si, kao na slici, otkrila tajnu tijela: oblinu grudi, linije ruku i zrelu, ko proljeće mirisnu mladost bijeloga boka.
Sada, kad zora rudi, livadom lutam zelenom i još mi kosa miriše na tvoje grudi i još mi tijelo gori od tvog tijela. Priznajem: bila si lijepa i kao mramor bijela.
Da, livadom zelenom lutam dok rosno jutro treperi i blista. Draga, znaš li za ljubav pticâ? Jedina ljubav pticâ sjeća na mladost i na nebesa čista.
Da, zelenom livadom lutam, slušam ko dijete davne priče: ... cvrkuće, cvrkuće ptiče na grančici na grančici, na grančici, cvrkuće ptiče, cvrkuće, na grančici, na grančici, ptiče, ptiče, ptiče ...
I znam: u očima ptica blista nebeska vedrina, u srcima ptica gori oganj rubina, u tijelima ptica bukti čežnja visina, nebeskih visina, vedrina.
I vjerujem: jedino ljubav je pticama dala krila. Ptice, ljubav vas u nebo diže. Draga, znaš li za ljubav pticâ?
O kako bih htio krila, radosna krila da dođem bogu, bliže! (Čakovec, 1921.)
ZAVIČAJ
1
Poslije mnogo svijeta i zemaljskih jeza, pokajničkog grijeha i zanosne strave, vratit ću se hladu tvojih bijelili breza i ljepoti neba i mirisu trave.
Znat ću da sam bio donkihotski blažen, vitez na magarcu i strah vjetrenjača; utjehama mučen, okrutnošću mažen, sa suzom u smijehu, s radošću sred plača.
I da mi je mnoga ugašena tuga dala više nego sva beskrajnost sreće, i da mi je jesen bolesna i duga često bila više negoli proljeće.
Znat ću da sam pio iz svakoga vrela, živio o bijelom i o crnom kruhu, i da mi je mnoga pjesma nevesela ostala u vlaku, vjetru i uzduhu.
Znat ću tajnu svijeta, pečat prolaznosti, tiho vrenje krvi, strasti vrtoglave, i sva čuda bit će događaji prosti: veza čvrstog sna sa podlostima jave.
Umoran od svega, upoznat sa svime, ispaćen od svačeg, neutješan, žedan, bit ću opet vrijedan breze, posestrime, bit ću opet cijelim srcem tebi predan.
Sav se dati tvojem blagoslovu tajnom, zavoljeti oblak, stablo, grm i pticu. Zaspati u tvome cvijeću zavičajnom, s osmijesima neba ma umornom licu.
2
Zaspati u cvijeću poslije mnogo sjaja bjelosvjetske bijede, besanice, bdjenja, i slušati u snu pjesmu zavičaja punu otkrovenja.
Moj oblače bijeli, moje bijelo janje, hoćeš li s nebeskih staza k meni sići. Eto, tu je i tiha livada i granje, tu su potočići.
Moja ptico laka, sestrice oblaka, hoćeš li u krošnji jasike i duda zapjevati pjesmu o prokletstvu mraka i crnih zabluda.
Noći, noći moja, hoćeš li u svilu ogrnuti zemlju punu pomrčina od radosti što si našla u svom krilu izgubljenog sina.
Bit ću val u moru, list u vihorima zrno u pustinji, mrtav zvuk u zvonu, a ipak će srce na dnu svom da ima i nebo i zemlju, cijelu vasionu.
3
A kad jutro grane kroz zelene grane, bit će moje kose pune svijetle rose.
Bit će srce vjerno sretno neizmjerno, bit će duša pjana od novoga dana.
Umor zaostao nestat će sa lica. Bit ću opet kao vjetar, oblak ptica.
VAL
Sa bijedom pjenom na vratu, koja vijori u buri, sličan mladome atu kada se propne, pojuri, dolazi iz pučine gordi, gizdavi val, noseći pozdrav daljine za obalu i za žal.
Evo ga! Tu je, tu je, jureći izdaleka, već mu se topot čuje, već ga obala čeka.
I kako ponosno stigne, do cilja kojemu krene, prezrevši napor i strah, još jednom se propne, digne, i razbije o stijene u sitni vodeni prah.
SAN POD BREZOM
Pod ovom bijelom brezom, pod snenim oblacima, o ubojico sanjâ bodežom budne svijesti, predaj čemernu prošlost krilima i snima u húku vjetra, u psovci i blagoj, krhkoj vijesti.
Slušaj borbu korijenja s utrobom zemlje bludne, dok list na vrhu krošnje treperi sav od srebra... O mračne borbe! O zračne varke! O uzaludne žudnje za varljivim sjajem u mutnom oku sebra!
Dubine drugim zvukom odzvanjaju i tutnje, u truljenju teškom, u stvaranju srži. O, predaj zaboravu zanos, misli i slutnje, od tmurne zemlje teži, od vedrih ptica brži.
Pod ovom bijelom brezom gdje, davno rođen, ode niz stranputice lude, uz raskrsnice guste, kroz bregove visoke i kroz duboke vode - odsnivaj stare sanje zavodljive i puste.
I znaj, kad kap sunčana o prvom listu sine i kada prva ptica tišinu kljunom dirne, u srce će ti sići sve beskrajne visine i šume, vinogradi, polja, vode mirne.
I znaj da zora sviće gdje odavno ne svanu, u onom davnom tebi koji pobježe od stada u dalek svijet, u svjetlost, u zemlju obećanu, u kojoj zreli plod sa zlatnog stabla pada.
Dubine drugim zvukom odzvanjaju i ječe u času kad kroz srce teku vali svijetli, i kada dušu, bolnu od lutalaštva, liječe ta stada, krda, jata i seoski pijetli.
Kukurijek na plotu iza kojeg draga majka s novim jutrom razgovore vodi - tu je zadnja meta. Preko toga praga prešav, klikni s pijetlom budnicu slobodi!
NA ROĐENOJ GRUDI
Rođena gruda crna je i tvrda, još crnje naše nadahnuće vinsko. Putovi dragi kroz zagorska brda, o staro, đačko srce varaždinsko!
Pitam za druga: u rudniku vrti svrdlo u srž, ogorčen kletvom đačkom. Za dragu pitam: pred vratima smrti čeka na red u ruhu djevojačkom.
Bolesna djeca pljuju krv po travi. Sedam gladnih krava vuče se kroz klance. O ljubavi davna! U nemoćnoj stravi jošte gledam strah i stare ropske lance.
Snaha nosi brašno na sajam, a vraća voštanice svijeće za Raspelo kući. Na gumnu se glože ogorčena braća: jedan drugom brani u baštinu ući.
Gdje su topla žita, polja zlatne zobi, grozdovi sa zrnjem koje zrije, prska. Otkud, kakva strijela otrovnica probi ovo živo srce. Tko ga slomi, smrska?
Polumrtav klonuh pod orahom starim zagorskog djetinjstva. I orah se suši! Maruševec dragi, odsada ne marim ni za bol u srcu ni za grob u duši.
Rođena gruda crna je i tvrda, a svijet je samo gorkih suza čaša. Putovi davni kroz zagorska brda. Posteljo meka, crna grudo naša!
ZAVIČAJ
Pijetlovi na plotu. Plavi oblak plovi, ponad šuma rujnih, jesenjih, bez cilja. O olovne oči. Ovaj vidik novi donosi vam melem zraka, vode, bilja.
Ponovno rođenje poslije smrtnog pira, jutro nakon mraka samotničke jeze. Slušaj, druže, svirku frula od pastira i srebrni vihor u vrsima breze.
Pašnjaci se njišu kroz kolute očne. Crven toranj raste nad sanjivim selom. Svuda zriju kruške i jabuke sočne. Majka moli boga pred tamnim raspelom.
Stari bog je dobar. Tako tužno visi sagnuv glavu s krunom od krivoga srebra, dok mu tijelom trepte sjenke i obrisi i krv crna curi iz ranjenog rebra.
Ustaj, majko draga, ne kukaj, ne traži onog, kome srce gori žarkim plamom, ugledavši opet snoplje zlatne raži i krovove niske pokrivene slamom.
Muče riđa krava. Rže konj i frče, jato ptica slijeće na hambare stare. Crni kudrov vodu iz korita srče, djeca travom trče. Pijetlovi se pare.
Dimnjaci se njišu kroz vijuge dima. Stabla žure drumom u daljine mutne. Vjetar krade zvijezde, a srce ih prima u svoje dubine kobne i zloslutne.
Oh, kako se plovi na toj lađi čudnoj zavičajnog jutra! Oh, kako se nosi težak križ na duši čemernoj i trudnoj po toj svježoj travi, po toj bistroj rosi!
Oh, kako se biva grozničavo, vruće strepnjom uznemiren, zanosom ponesen! Kao toplo more šumi nadahnuće. Na vrancu, kroz klance, jezdi zrela jesen.
BOSNA
Iskočio je vlak iz šinâ
i juri kroz modre šljivike. O, kako je tijesna Domovina kroz zamagljene vidike.
Jesenja zemlja i niske, mutne magle od kojih oči bole. I grane su se do zemlje sagle slabe, gole.
I tako kroz polja, kroz brda i trave rosne kao kroz katakombe. Tko bi rekao da smo u srcu Bosne, u raju bombe?
Pogoditi nije teško što se gađa i ako je često jako svojeglav metak. Ovo nije zemlja, ovo je zalutala lađa koju na grebenu tvrdom čeka svršetak.
Plovimo! Kako se lako na talasu može ljuljati, kako slatko! kao u snovima sjetnim. Kapetan spava na mekoj svili lože pod grimizom cvjetnim.
A ja se grčim od tužnog smijeha, od teškog grijeha zbog ove tuge što pada kao magla na putove duge.
Iskočio je vlak iz šinâ i pjeva od Broda do Sarajeva, i pjeva pjesme kojima smisao nitko saznati ne smije.
Ovamo vina, gitara i javnih žena, dok točak vremena naša srca mrvi. Treba probuditi usred vena pjesmu vihora i krvi.
Treba probuditi onoga, koji spava ispod šljivikâ i trava. - Gle, netko pijan tetura! - Čija je danas slava? - Koja je ura? Blagdan je. Bosna spava.
I dođe mi da se popnem u oblast lêta, u carstvo, pticâ, nad vrtlog žica što nose vijesti kobne širom cijeloga svijeta.
S najvišeg minareta tako mi dođe da kličem: Bosno naša, zašto su leđa tvoja ko leđa robijaša išarana bičem?
(1932)
TI I JA
Osjećam živo srebro tvoje biti, žeženu kap u svakom zrncu krvi, životno tkivo od drhtavih niti koje se raskida, raspliće i mrvi.
Žeđa ti je žarka. Još nikad ne osta kap od mlaza koji dodirnuše usta. Ne znam zašto nema medu nama mosta, kao da nas dijeli provalija pusta.
Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu u dva klupka vatre i srebrne slasti, u prostoru dršću. Sami su na svijetu, u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.
Tijela što bi htjela da se tijesno združe, pretoče u jednu bujicu od milja, venu, usamljena, ko jesenje ruže, jer na istom putu imamo dva cilja.
Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere, ja bih dao sve za zanos jednog časa. Ti sumnjaš u trenut, a ja imam vjere u vječnost trenutka, u trenutak spasa.
Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi. Bolje da nas munja jedne strasti satre nego da nas mrtve toče isti crvi.
Propadni u meni, pretoči se, daj se raspleti kroz moje vijuge i tkiva. Sve je na tom svijetu kratka varka. Raj se osjeti za trenut, a vječnost je siva.
PUTOVI
Gradismo dugo od srebrnih riječi zvijezde i lađe uz rujno vino i zvuk gitare, i bivahu ljepše, i bivahu mlađe te riječi, te grešnice stare, te pjesme nove od davne građe.
Lutasmo dugo kroz gajeve pozne i žita zrela uz pjesme vedre i jek iz roga, i slavismo žene i njihova tijela i kose, i tražismo boga, tog boga srna i šumskih pčela.
Radosno, gromko, iz pjanog srca i duše pune, na pragu zore i zlatnog dana mi kliknusmo suncu! I jeknuše strune i krošnje i vihori grana, tih vitkih grana na vrhu krune.
Živjesmo sjajno ko bezbrižna djeca u doba cvijeta, u doba neba, u doba pjesme, prođoše zime i bezbrojna ljeta, ta ljeta, te žuborne česme, taj život pust i dalek od svijeta.
I kad odjednom otvorismo oči u život pravi, u život stvarni i sve što biva nas trgnu jeza i prođoše mravi kroz tijelo, kroz sva naša tkiva, i nađosmo se nijemi, u stravi.
O, što se zbiva? O, kakvi to dani jure i kruže iz sna u javu? I san se toči kroz stvarnost crnu. I nestaju ruže, a zbunjeno gledaju oči. Al šapat ide: Oj, hrabro, druže!
Gradismo dugo od srebrnih riječi lađe i zvijezde uz vino rujno i zvuk gitare. Sve novije pjesme sada se gnijezde u srcu. Pustimo zanose stare. U novu svjetlost misli nam jezde.
LASTAVICA NAD GRADOM
Tvoj cvrkut, lasto, s onog svijeta gdje nema ključa niti brave, k'o melem kanu toplog ljeta u moje sne i zaborave.
Pod gustim spletom gradske žice, u huci trubâ i signala tim bistrim glasom, lastavice, mom srcu sav si zanos dala.
I sjenka tvoja ljubičasta na pločniku kad sivom sinu, ja osjetih: oh, to me lasta na, krilu nosi kroz modrinu.
I da li ronih, da li hrlih put visa plava, svakog hipa ja ustreptalim bićem grlih k'o mahnit lipanj, prepun lipa. Oj, selo drago, Voća Gornja, sred trsja, usred gorja plava, kraj tvoga hitro minuh tornja u kome ćuk i šišmiš spava.
Na žita ja se spustih rana sunčane da im bacim zrake, i pelud prosuh s cvjetnih grana na razigrane pčelinjake.
Niz strehe stare pogled pružih što djetinjim ih osuh žarom, i s tobom letjeh, s tobom kružih nad krovom, vrtom i bunarom.
Trenuci varke! Ludi časi! Sunčana kap je u me pala kad začuh gdje se lasta glasi u huci trubâ i signala.
I zastah sâm, sred pusta ljeta, pod gustim spletom gradske žice. Čaroliju mi otkri svijeta taj cik i cvrkut lastavice!
POVRATAK U ZAVIČAJ
Svira li netko na prastaroj lutnji ili se srce rasiplje od plača? Iz sna me budi lomljava kotača. O, kako strašno pod uzglavljem tutnji.
Koluti sjajni blistaju u slutnji kao na suncu odraz oštrog mača. Java je jasna i od sna je jača. Nemiri noći nestaju u šutnji.
Željeznica što kroz jutra sinja, kroz kukuruze i pšenice žuri, i mene nosi preko poljâ ravnih.
Dok tihi oganj, pun pramena, tinja u srcu, kao u starinskoj uri zvuk prošlih dana, uspomenâ davnih.
PIJETAO
O Cerje, Brezje, Ladanje, o Greda, i mnoga sela mojih mladih dana, crkvo na vrhu sred procvalih grana, Marijo usred gustog drvoreda!
Kome je dano što se meni nè dā: lutati blažen poljem plavog lana i vinogradom, dokle zora rana kroz prozor neba zaljubljeno gleda?
I dok se sluti obris jutra jasnog, kako se, borben, poigrava s tamom, nad krovovima, pokrivenim slamom -
slušati pijetla na plotu, tog glasnog krvnika noći, što iz punih grudi, crven od srdžbe, sve Zagorje budi...?
ČAŠA
O, čašo od mutnog stakla, često su moja usta rubove tanke ti takla, srknuv napitka gusta.
Talozi crnog vina nakit su tvoj iznutra: cvjetni vijenac rubina o grlu tmurnoga jutra.
Mene su sveg, bez daha, zanosi tvoji ponesli.
Ti si me riješila straha kad su se temelji tresli.
Doba me kinjilo, trlo, mučilo nadahnuće, a ja te nagnuh na grlo, da skratim groznice vruće.
Il' noć me crna, duga, stisnu kliještima more, o, čašo, nađoh druga s kojim dočekah zore.
Mene će đavoli davno na ognju žarkom žeći negdje u crnom paklu -
a ti ćeš trajati slavno, mutna u svojoj sreći, krhka u svome staklu!
USPOMENE
Zagorje. Dva, tri sela: Čalinec, Voća Gornja ... Dva puteljka se srela ispred crkvenog tornja.
Dolazi mladić blijedi i gleda, prepun žara, igru sunca u mjedi i starom srebru oltara.
I kasnije, star se sjeća u noći, kad liju kiše, da takvog sjaja od svijeća neće vidjeti više.
Rat je. Krvava smjesa. Suze. Požari. Blato. Tko mari za nebesa, za uspomena zlato?
Zagorje. Sela dva, tri: Ladanje. Voća Donja. Zgarište. Sve po vatri i po pepelu vonja.
Gdje su stari oltari, igra sunca u mjedi i miris poljskog cvijeta?
Kosa već davno sijedi, a srce presta da mari za sve od ovoga svijeta.
KRILATI SATI Dragutinu Tadijanoviću
Samotni zlatar - ali ne zbog zlata, jer sve je zlato krvlju poškropljeno - ja noću bdim nad srcem zlatnog sata: taj mali sat je srce moje, njeno.
I slušam kako kuca, kako diše, dok zvijezde kruže nad bezdanim krugom. U tamnom krugu srca sve je tiše. Čas kuca jednom, časkom bije drugom.
Sreća je krilo. Ljubav - ptica! Kuca, krvavo kuca srca sat na grani. O, pjesmo sata; cvrkuće, svjetluca, krilima trepće: melem stvara rani.
Krilati sati! Prosiplju se, jure, dok zvijezde kruže. Putuju kotači. Nad gradom ptice i oblaci žure. Kroz oblak srca zlatna zvijezda zrači.
I osmijeh sipi. Sitan sat i krila. Polèti, srce, pa se opet vrati! Sreća je ljubav. U srcu je bila kao u gnijezdu ptica: pjesme sati.
Ja sanjah pjesmu sata, plahe ptice, i lepet krila. Lahori se njišu na krilu sunca. O, sunčane žice! - to krila sata u snu pticâ dišu.
Sat srca kuca. Srce sata, druže, pjeva u svome kavezu, tjeskobi. To nije sat ni srce. To su ruže iz njenog srca: krila mojoj sobi.
PEPEO SRCA! Pusti sat, kad zvijezde kroz vječnost jezde: kad se krila prže na vatri sata, kad se ptice gnijezde i bìlo bije svakog sata brže.
Krilo nad valom osekâ i plimâ! Dok sate bdim u krugu svoje sjene, osjećam gdje na brzim talasima lete i moje raspjevane pjene.
POZDRAV ZAVIČAJU
Zagorje, zdravo! Ja već mnogo ljeta pšenice tvoje ne čuh žarki šum. Tumarajući tvrdim drumom svijeta uludo tratih tabane i um.
A ti si milo, kao što si bilo u onaj davni, onaj divni dan, kad me je mati metnula u krilo i tepanjem mi tkala topli san.
Gle, još se glasi pijetao na plotu, što svake zore raskrvari kljun, a jablan šumi godinu već stotu gnijezda i zvijezda sve do vrha pun.
Moj rodni kraju, ti ostade za me čarobna stvarnost i neshvatljiv sjaj. Zlatom ti protkah krovove od slame, djetinjstva srebrom osuh zavičaj.
I tebe tuđa gazila je noga, došuljao se pragu tvome vrag. Pretrpio si nevremena mnoga i mnogih rana na tebi je trag.
Sudbinu znam ti okrutnu i kletu, tvoj tlačitelj je strašni svima znan, al' u tebi je mnogu hrabru četu na noge dig'o mladi partizan.
Izdržao si borbe nejednake, koljača nož i kamu, oganj ljut, al riješio se za sve vijeke tlake i slobodan je sad pred tobom put.
STARINSKI SONET IV
Minule noći kano zvijezde plave, štono su iznad zavičaja sjale, u dubok bunar sve su redom pale i tek se u snu iz dubine jave.
S mirisom sijena, pokošene trave, uvele ruže, potočnice male; ne treba njima ni laske ni hvale, noćima davnim iz sna ili jave.
Nema ih više, niti će ih biti, jer minulo se nikada ne vraća. I čemu tugu, čemu čemer kriti?
Bili smo djeca, drugovi i braća, u krilu kopna, u djetinjstva luci. A što smo sada? Jaganjci il' vuci?
UMJESTO OPORUKE
Nema me više! Ispod kišobrana sumnjivo lice tužnom skupu zbori: "Na našem stablu nesta jedna grana i jedan list u našoj zelen-gori. . ."
I brzojavi stižu sa svih strana, vijenci i trake; tutnje kolodvori: Šeširi crni poput crnih vrana: "Gubitak težak! Sve nas tuga mori!"
A mene nema! Ali kiša pljušti. I krošnja vrbe ponad mene šušti. Čemu se oblak u tom času proli?
Ne mogu reći, a da mogu, ja bi viknuo svima u toj mračnoj grabi: "Nek samo pljušti. Baš me prsluk boli!"
|