Tražilica
E-mail

Lirika 

 

SREBRNA CESTA

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veće ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć. . . idi. . . Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.


Izađi. . . idi. . . Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

Ti znadeš i sâm, da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga, što te cestom prati.

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik, što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi


Izađi u noć ... idi … Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže … Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi!





PUT KROZ NOĆ

Nebo je puno prošnje
i plavih molitava;
široka šuma spava,
široka šuma
kraj druma.

Njišu se zelene krošnje,
njišu se, tiho njišu,
kao da umorne dušu.

- i neke ruke u noći
lako im tresu i gibaju
visoke, vitke vrhove ...

- i neke zelene oči
u hladnoj zjenici zibaju
srebrne, strasne srhove.

Negdje je ptiče ciknulo,
negdje je srnče kriknulo,
zaklikto divlji pijetao ...

I opet spava šuma.

Mjesec velik i svijetao
putuje sa mnom, vrh druma.
(1917)





A. G. MATOŠ
        Em smo Horvati!

Čemer, bol i tvrda desnica
i dobro srce koje vječno plače,
batina i kalpak, pesnica,
grabancijašu, putniče i đače.

Molitva i kletva rujna budnica
i rob i kralj vrh sviju kraljeva,
djevica i divna bludnica
od Toleda pa do Valjeva.

Mi nemamo ništa osim gnijezda
modrog neba i crvenih zvijezda,
našu tugu bijele ceste snivaju.

Tko bi znao naše stare duše
što se same u ponore ruše,
našu pjesmu samo mrtvi pjevaju.





ZAGORSKI ZVONOVI


Kroz jutra srebrna, rana,
metalnim zvucima bude
ratare, marljive ljude
i ptice, koje vrh grana
sniju i zoricu žude.

Podnevom sreću im žele,
i kao molitve svete
na kućice male i bijele
pobožni zvukovi lete,
lete i blagoslov dijele.

U veče glasovi meki
žitom i poljima tonu
i tamo za vinograd neki
umorni glasovi klonu,
vinograd plavi, daleki.

Samo kad oblake gone
često se groziti vole,
ili kad mrtvome zvone
jecaju, plaču i mole
za one što suze rone.





TVOJA KOSA

Na raskršću si pružismo ruke
i usta
posljednji put.
Tebe je čekala šuma,
crna, široka, gusta,
a mene ravni put.

To bijaše davno, davno,
ja ne znam gdje si sad.
Da li je oblak nad šumom
il' nebo modro ko svila,
ili se mjesec mlad
šeta nad dalekim drumom?

Zaboravih sve
i ne znam
kakva si nekoć bila:
garava ili plava,
strasna poput leptira
il' hladna kao rosa?
Zaboravih sve,
tek osta
u sjećanju mome miris,
opojni, razbludni miris
tvojih plamenih kosa.





MEĐIMURJE

I. Donja Dubrava

Putnik vjetar stade navrh brda
okrunjen krunom večernjih bojâ.

Pod gorom leže sela, polja, njive
i vinogradi modri kao more.

Mir...
Koraci se moji ne čuju u mekoj zemlji.

U lovačkom odijelu
s puškom i sa psom
idem prema Dravi.
Noć pada
daleko...
široko...
kao tuga ponad mrtvih voda.

O kad će, kad će da mi kroz noć sine
prva svijetla zvijezda?

Zvijezda nema.
Noć je.
Moj pas laje, laje u crne daljine.

II. Sv. Marija

Kroz mutnu maglu i šum blatne rijeke
daleko nekud ječi cvrkut ptice
i onda mir
i monotonija.

Kraj mene jedno dijete prolazi,
zimsko jutro crta mu po obrazima
modre sjenke.


LJUBAV PTICA

Osjetih u sebi zvijer i pomrčinu krvi,
oganj što buknu divlje iz srca, iz tijela, iz oka,
kad si, kao na slici, otkrila tajnu tijela:
oblinu grudi,
linije ruku
i zrelu, ko proljeće mirisnu mladost bijeloga boka.

Sada, kad zora rudi,
livadom lutam zelenom
i još mi kosa miriše na tvoje grudi
i još mi tijelo gori od tvog tijela.
Priznajem:
bila si lijepa i kao mramor bijela.

Da, livadom zelenom lutam
dok rosno jutro treperi i blista.
Draga, znaš li za ljubav pticâ?
Jedina ljubav pticâ sjeća na mladost
i na nebesa čista.

Da, zelenom livadom lutam,
slušam
ko dijete davne priče:
... cvrkuće,
cvrkuće ptiče na grančici
na grančici, na grančici,
cvrkuće ptiče, cvrkuće,
na grančici, na grančici,
ptiče, ptiče, ptiče ...

I znam:
u očima ptica blista nebeska vedrina,
u srcima ptica gori oganj rubina,
u tijelima ptica bukti čežnja visina,
nebeskih visina, vedrina.

I vjerujem:
jedino ljubav je pticama dala krila.
Ptice,
ljubav vas u nebo diže.
Draga, znaš li za ljubav pticâ?

O kako bih htio krila, radosna krila
da dođem bogu, bliže!
(Čakovec, 1921.)



ZAVIČAJ

1

Poslije mnogo svijeta i zemaljskih jeza,
pokajničkog grijeha i zanosne strave,
vratit ću se hladu tvojih bijelili breza
i ljepoti neba i mirisu trave.

Znat ću da sam bio donkihotski blažen,
vitez na magarcu i strah vjetrenjača;
utjehama mučen, okrutnošću mažen,
sa suzom u smijehu, s radošću sred plača.

I da mi je mnoga ugašena tuga
dala više nego sva beskrajnost sreće,
i da mi je jesen bolesna i duga
često bila više negoli proljeće.

Znat ću da sam pio iz svakoga vrela,
živio o bijelom i o crnom kruhu,
i da mi je mnoga pjesma nevesela
ostala u vlaku, vjetru i uzduhu.

Znat ću tajnu svijeta, pečat prolaznosti,
tiho vrenje krvi, strasti vrtoglave,
i sva čuda bit će događaji prosti:
veza čvrstog sna sa podlostima jave.

Umoran od svega, upoznat sa svime,
ispaćen od svačeg, neutješan, žedan,
bit ću opet vrijedan breze, posestrime,
bit ću opet cijelim srcem tebi predan.


Sav se dati tvojem blagoslovu tajnom,
zavoljeti oblak, stablo, grm i pticu.
Zaspati u tvome cvijeću zavičajnom,
s osmijesima neba ma umornom licu.


2

Zaspati u cvijeću poslije mnogo sjaja
bjelosvjetske bijede, besanice, bdjenja,
i slušati u snu pjesmu zavičaja
punu otkrovenja.

Moj oblače bijeli, moje bijelo janje,
hoćeš li s nebeskih staza k meni sići.
Eto, tu je i tiha livada i granje,
tu su potočići.

Moja ptico laka, sestrice oblaka,
hoćeš li u krošnji jasike i duda
zapjevati pjesmu o prokletstvu mraka
i crnih zabluda.

Noći, noći moja, hoćeš li u svilu
ogrnuti zemlju punu pomrčina
od radosti što si našla u svom krilu
izgubljenog sina.

Bit ću val u moru, list u vihorima
zrno u pustinji, mrtav zvuk u zvonu,
a ipak će srce na dnu svom da ima
i nebo i zemlju, cijelu vasionu.


3

A kad jutro grane
kroz  zelene  grane,
bit će moje  kose
pune svijetle rose.

Bit će srce vjerno
sretno  neizmjerno,
bit  će  duša  pjana
od novoga dana.

Umor zaostao
nestat će sa lica.
Bit ću opet kao
vjetar, oblak ptica.



VAL

Sa bijedom pjenom na vratu,
koja vijori u buri,
sličan mladome atu
kada se propne, pojuri,
dolazi iz pučine
gordi, gizdavi val,
noseći pozdrav daljine
za obalu i za žal.

Evo ga! Tu je, tu je,
jureći izdaleka,
već mu se topot čuje,
već ga obala čeka.

I kako ponosno stigne,
do cilja kojemu krene,
prezrevši napor i strah,
još jednom se propne, digne,
i razbije o stijene
u sitni vodeni prah.



SAN POD BREZOM

Pod ovom bijelom brezom, pod snenim oblacima,
o ubojico sanjâ bodežom budne svijesti,
predaj čemernu prošlost krilima i snima
u húku vjetra, u psovci i blagoj, krhkoj vijesti.

Slušaj borbu korijenja s utrobom zemlje bludne,
dok list na vrhu krošnje treperi sav od srebra...
O mračne borbe! O zračne varke! O uzaludne
žudnje za varljivim sjajem u mutnom oku sebra!

Dubine drugim zvukom odzvanjaju i tutnje,
u truljenju teškom, u stvaranju srži.
O, predaj zaboravu zanos, misli i slutnje,
od tmurne zemlje teži, od vedrih ptica brži.

Pod ovom bijelom brezom gdje, davno rođen, ode
niz stranputice lude, uz raskrsnice guste,
kroz bregove visoke i kroz duboke vode -
odsnivaj stare sanje zavodljive i puste.

I znaj, kad kap sunčana o prvom listu sine
i kada prva ptica tišinu kljunom dirne,
u srce će ti sići sve beskrajne visine
i šume, vinogradi, polja, vode mirne.

I znaj da zora sviće gdje odavno ne svanu,
u onom davnom tebi koji pobježe od stada
u dalek svijet, u svjetlost, u zemlju obećanu,
u kojoj zreli plod sa zlatnog stabla pada.

Dubine drugim zvukom odzvanjaju i ječe
u času kad kroz srce teku vali svijetli,
i kada dušu, bolnu od lutalaštva, liječe
ta stada, krda, jata i seoski pijetli.

Kukurijek na plotu iza kojeg draga
majka s novim jutrom razgovore vodi -
tu je zadnja meta. Preko toga praga
prešav, klikni s pijetlom budnicu slobodi!



NA ROĐENOJ GRUDI

Rođena gruda crna je i tvrda,
još crnje naše nadahnuće vinsko.
Putovi dragi kroz zagorska brda,
o staro, đačko srce varaždinsko!

Pitam za druga: u rudniku vrti
svrdlo u srž, ogorčen kletvom đačkom.
Za dragu pitam: pred vratima smrti
čeka na red u ruhu djevojačkom.

Bolesna djeca pljuju krv po travi.
Sedam gladnih krava vuče se kroz klance.
O ljubavi davna! U nemoćnoj stravi
jošte gledam strah i stare ropske lance.

Snaha nosi brašno na sajam, a vraća
voštanice svijeće za Raspelo kući.
Na gumnu se glože ogorčena braća:
jedan drugom brani u baštinu ući.

Gdje su topla žita, polja zlatne zobi,
grozdovi sa zrnjem koje zrije, prska.
Otkud, kakva strijela otrovnica probi
ovo živo srce. Tko ga slomi, smrska?

Polumrtav klonuh pod orahom starim
zagorskog djetinjstva. I orah se suši!
Maruševec dragi, odsada ne marim
ni za bol u srcu ni za grob u duši.

Rođena gruda crna je i tvrda,
a svijet je samo gorkih suza čaša.
Putovi davni kroz zagorska brda.
Posteljo meka, crna grudo naša!



ZAVIČAJ

Pijetlovi na plotu. Plavi oblak plovi,
ponad šuma rujnih, jesenjih, bez cilja.
O olovne oči. Ovaj vidik novi
donosi vam melem zraka, vode, bilja.

Ponovno rođenje poslije smrtnog pira,
jutro nakon mraka samotničke jeze.
Slušaj, druže, svirku frula od pastira
i srebrni vihor u vrsima breze.

Pašnjaci se njišu kroz kolute očne.
Crven toranj raste nad sanjivim selom.
Svuda zriju kruške i jabuke sočne.
Majka moli boga pred tamnim raspelom.

Stari bog je dobar. Tako tužno visi
sagnuv glavu s krunom od krivoga srebra,
dok mu tijelom trepte sjenke i obrisi
i krv crna curi iz ranjenog rebra.

Ustaj, majko draga, ne kukaj, ne traži
onog, kome srce gori žarkim plamom,
ugledavši opet snoplje zlatne raži
i krovove niske pokrivene slamom.

Muče riđa krava. Rže konj i frče,
jato ptica slijeće na hambare stare.
Crni kudrov vodu iz korita srče,
djeca travom trče. Pijetlovi se pare.

Dimnjaci se njišu kroz vijuge dima.
Stabla žure drumom u daljine mutne.
Vjetar krade zvijezde, a srce ih prima
u svoje dubine kobne i zloslutne.

Oh, kako se plovi na toj lađi čudnoj
zavičajnog jutra! Oh, kako se nosi
težak križ na duši čemernoj i trudnoj
po toj svježoj travi, po toj bistroj rosi!

Oh, kako se biva grozničavo, vruće
strepnjom uznemiren, zanosom ponesen!
Kao toplo more šumi nadahnuće.
Na vrancu, kroz klance, jezdi zrela jesen.



BOSNA

Iskočio je vlak iz šinâ

i juri kroz modre šljivike.
O, kako je tijesna Domovina
kroz zamagljene vidike.

Jesenja zemlja i niske, mutne magle
od kojih oči bole.
I grane su se do zemlje sagle
slabe, gole.

I tako kroz polja, kroz brda i trave rosne
kao kroz katakombe.
Tko bi rekao da smo u srcu Bosne,
u raju bombe?

Pogoditi nije teško što se gađa
i ako je često jako svojeglav metak.
Ovo nije zemlja, ovo je zalutala lađa
koju na grebenu tvrdom čeka svršetak.

Plovimo! Kako se lako na talasu može
ljuljati, kako slatko! kao u snovima sjetnim.
Kapetan spava na mekoj svili lože
pod grimizom cvjetnim.

A ja se grčim od tužnog smijeha,
od teškog grijeha
zbog ove tuge
što pada kao magla na putove duge.

Iskočio je vlak iz šinâ i pjeva
od Broda do Sarajeva,
i pjeva pjesme
kojima smisao nitko saznati ne smije.

Ovamo vina, gitara i javnih žena,
dok točak vremena naša srca mrvi.
Treba probuditi usred vena
pjesmu vihora i krvi.

Treba probuditi onoga, koji spava
ispod šljivikâ i trava.
- Gle, netko pijan tetura!
- Čija je danas slava?
- Koja je ura?
Blagdan je. Bosna spava.

I dođe mi da se popnem u oblast lêta,
u carstvo, pticâ,
nad vrtlog žica
što nose vijesti kobne širom cijeloga svijeta.

S najvišeg minareta
tako mi dođe da kličem:
Bosno naša,
zašto su leđa tvoja ko leđa robijaša
išarana bičem?

(1932)



TI I JA

Osjećam živo srebro tvoje biti,
žeženu kap u svakom zrncu krvi,
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspliće i mrvi.

Žeđa ti je žarka. Još nikad ne osta
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema medu nama mosta,
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrne slasti,
u prostoru dršću. Sami su na svijetu,
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe,
pretoče u jednu bujicu od milja,
venu, usamljena, ko jesenje ruže,
jer na istom putu imamo dva cilja.

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere,
ja bih dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenut, a ja imam vjere
u vječnost trenutka, u trenutak spasa.

Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi.
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve toče isti crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva.
Sve je na tom svijetu kratka varka.
Raj se osjeti za trenut, a vječnost je siva.



PUTOVI

Gradismo dugo od srebrnih riječi zvijezde i lađe
uz rujno vino i zvuk gitare,
i bivahu ljepše, i bivahu mlađe
te riječi,  te grešnice stare,
te pjesme nove od davne građe.

Lutasmo dugo kroz gajeve pozne i žita zrela
uz pjesme vedre i jek iz roga,
i slavismo žene i njihova tijela
i kose, i tražismo boga,
tog boga srna i šumskih pčela.

Radosno, gromko, iz pjanog srca i duše pune,
na pragu zore i zlatnog dana
mi kliknusmo suncu! I jeknuše strune
i krošnje i vihori grana,
tih vitkih grana na vrhu krune.

Živjesmo sjajno ko bezbrižna djeca u doba cvijeta,
u doba neba, u doba pjesme,
prođoše zime i bezbrojna ljeta,
ta ljeta,  te žuborne česme,
taj život pust i dalek od svijeta.

I kad odjednom otvorismo oči u život pravi,
u život stvarni i sve što biva
nas trgnu jeza i prođoše mravi
kroz tijelo,  kroz sva naša tkiva,
i nađosmo se nijemi, u stravi.

O, što se zbiva? O,  kakvi to dani jure i kruže
iz sna u javu? I san se toči
kroz stvarnost crnu. I nestaju ruže,
a zbunjeno gledaju oči.
Al šapat ide: Oj, hrabro, druže!

Gradismo dugo od srebrnih riječi lađe i zvijezde
uz vino rujno i zvuk gitare.
Sve novije pjesme sada se gnijezde
u srcu. Pustimo zanose stare.
U novu svjetlost misli nam jezde.



LASTAVICA NAD GRADOM

Tvoj cvrkut, lasto, s onog svijeta
gdje nema ključa niti brave,
k'o melem kanu toplog ljeta
u moje sne i zaborave.

Pod gustim spletom gradske žice,
u huci trubâ i signala
tim bistrim glasom, lastavice,
mom srcu sav si zanos dala.

I sjenka tvoja ljubičasta
na pločniku kad sivom sinu,
ja osjetih: oh, to me lasta
na, krilu nosi kroz modrinu.

I da li ronih, da li hrlih
put visa plava, svakog hipa
ja ustreptalim bićem grlih
k'o mahnit lipanj, prepun lipa.
Oj, selo drago, Voća Gornja,
sred trsja, usred gorja plava,
kraj tvoga hitro minuh tornja
u kome ćuk i šišmiš spava.

Na žita ja se spustih rana
sunčane da im bacim zrake,
i pelud prosuh s cvjetnih grana
na razigrane pčelinjake.

Niz strehe stare pogled pružih
što djetinjim ih osuh žarom,
i s tobom letjeh, s tobom kružih
nad krovom, vrtom i bunarom.

Trenuci varke! Ludi časi!
Sunčana kap je u me pala
kad začuh gdje se lasta glasi
u huci trubâ i signala.

I zastah sâm, sred pusta ljeta,
pod gustim spletom gradske žice.
Čaroliju mi otkri svijeta
taj cik i cvrkut lastavice!



POVRATAK U ZAVIČAJ

Svira li netko na prastaroj lutnji
ili se srce rasiplje od plača?
Iz sna me budi lomljava kotača.
O, kako strašno pod uzglavljem tutnji.

Koluti sjajni blistaju u slutnji
kao na suncu odraz oštrog mača.
Java je jasna i od sna je jača.
Nemiri noći nestaju u šutnji.

Željeznica što kroz jutra sinja,
kroz kukuruze i pšenice žuri,
i mene nosi preko poljâ ravnih.

Dok tihi oganj, pun pramena, tinja
u srcu, kao u starinskoj uri
zvuk prošlih dana, uspomenâ davnih.



PIJETAO

O Cerje, Brezje, Ladanje, o Greda,
i mnoga sela mojih mladih dana,
crkvo na vrhu sred procvalih grana,
Marijo usred gustog drvoreda!

Kome je dano što se meni nè dā:
lutati blažen poljem plavog lana
i vinogradom, dokle zora rana
kroz prozor neba zaljubljeno gleda?

I dok se sluti obris jutra jasnog,
kako se, borben, poigrava s tamom,
nad krovovima, pokrivenim slamom -

slušati pijetla na plotu, tog glasnog
krvnika noći, što iz punih grudi,
crven od srdžbe, sve Zagorje budi...?



ČAŠA

O, čašo od mutnog stakla,
često su moja usta
rubove tanke ti takla,
srknuv napitka gusta.

Talozi crnog vina
nakit su tvoj iznutra:
cvjetni vijenac rubina
o grlu tmurnoga jutra.

Mene su sveg, bez daha,
zanosi tvoji ponesli.

Ti si me riješila straha
kad su se temelji tresli.

Doba me kinjilo, trlo,
mučilo nadahnuće,
a ja te nagnuh na grlo,
da skratim groznice vruće.

Il' noć me crna, duga,
stisnu kliještima more,
o, čašo, nađoh druga
s kojim dočekah zore.

Mene će đavoli davno
na ognju žarkom žeći
negdje u crnom paklu -

a ti ćeš trajati slavno,
mutna u svojoj sreći,
krhka u svome staklu!



USPOMENE

Zagorje. Dva, tri sela:
Čalinec, Voća Gornja ...
Dva puteljka se srela
ispred crkvenog tornja.

Dolazi mladić blijedi
i gleda, prepun žara,
igru sunca u mjedi
i starom srebru oltara.

I kasnije, star se sjeća
u noći, kad liju kiše,
da takvog sjaja od svijeća
neće vidjeti više.

Rat je. Krvava smjesa.
Suze. Požari. Blato.
Tko mari za nebesa,
za uspomena zlato?

Zagorje. Sela dva, tri:
Ladanje. Voća Donja.
Zgarište. Sve po vatri
i po pepelu vonja.

Gdje su stari oltari,
igra sunca u mjedi
i miris poljskog cvijeta?

Kosa već davno sijedi,
a srce presta da mari
za sve od ovoga svijeta.



KRILATI SATI
  Dragutinu  Tadijanoviću

Samotni zlatar - ali ne zbog zlata, jer sve je zlato
krvlju poškropljeno -
ja noću bdim nad srcem zlatnog sata:
taj mali sat je srce moje, njeno.

I slušam kako kuca, kako diše,
dok zvijezde kruže nad bezdanim krugom.
U tamnom krugu srca sve je tiše.
Čas kuca jednom, časkom bije drugom.

Sreća je krilo. Ljubav - ptica! Kuca, krvavo
kuca srca sat na grani.
O, pjesmo sata; cvrkuće, svjetluca, krilima
trepće: melem stvara rani.

Krilati sati! Prosiplju se, jure,
dok zvijezde kruže. Putuju kotači. Nad gradom
ptice i oblaci žure.
Kroz oblak srca zlatna zvijezda zrači.

I osmijeh sipi. Sitan sat i krila.
Polèti, srce, pa se opet vrati!
Sreća je ljubav. U srcu je bila
kao u gnijezdu ptica: pjesme sati.

Ja sanjah pjesmu sata, plahe ptice,
i lepet krila. Lahori se njišu
na krilu sunca. O, sunčane žice! -
to krila sata u snu pticâ dišu.

Sat srca kuca. Srce sata, druže,
pjeva u svome kavezu, tjeskobi.
To nije sat ni srce. To su ruže
iz njenog srca: krila mojoj sobi.

PEPEO SRCA! Pusti sat, kad zvijezde
kroz vječnost jezde: kad se krila prže
na vatri sata, kad se ptice gnijezde
i bìlo bije svakog sata brže.

Krilo nad valom osekâ i plimâ!
Dok sate bdim u krugu svoje sjene,
osjećam gdje na brzim talasima
lete i moje raspjevane pjene.



POZDRAV ZAVIČAJU

Zagorje, zdravo! Ja već mnogo ljeta
pšenice tvoje ne čuh žarki šum.
Tumarajući tvrdim drumom svijeta
uludo tratih tabane i um.

A ti si milo, kao što si bilo
u onaj davni, onaj divni dan,
kad me je mati metnula u krilo
i tepanjem mi tkala topli san.

Gle, još se glasi pijetao na plotu,
što svake zore raskrvari kljun,
a jablan šumi godinu već stotu
gnijezda i zvijezda sve do vrha pun.

Moj rodni kraju, ti ostade za me
čarobna stvarnost i neshvatljiv sjaj.
Zlatom ti protkah krovove od slame, djetinjstva
srebrom osuh zavičaj.

I tebe tuđa gazila je noga,
došuljao se pragu tvome vrag.
Pretrpio si nevremena mnoga
i mnogih rana na tebi je trag.

Sudbinu znam ti okrutnu i kletu,
tvoj tlačitelj je strašni svima znan,
al' u tebi je mnogu hrabru četu
na noge dig'o mladi partizan.

Izdržao si borbe nejednake,
koljača nož i kamu, oganj ljut,
al riješio se za sve vijeke tlake
i slobodan je sad pred tobom put.



STARINSKI SONET IV

Minule noći kano zvijezde plave,
štono su iznad zavičaja sjale,
u dubok bunar sve su redom pale
i tek se u snu iz dubine jave.

S mirisom sijena, pokošene trave,
uvele ruže, potočnice male;
ne treba njima ni laske ni hvale,
noćima davnim iz sna ili jave.

Nema ih više, niti će ih biti,
jer minulo se nikada ne vraća.
I čemu tugu, čemu čemer kriti?

Bili smo djeca, drugovi i braća,
u krilu kopna, u djetinjstva luci.
A što smo sada? Jaganjci il' vuci?



UMJESTO OPORUKE

Nema me više! Ispod kišobrana
sumnjivo lice tužnom skupu zbori:
"Na našem stablu nesta jedna grana
i jedan list u našoj zelen-gori. . ."

I brzojavi stižu sa svih strana,
vijenci i trake; tutnje kolodvori:
Šeširi crni poput crnih vrana:
"Gubitak težak! Sve nas tuga mori!"

A mene nema! Ali kiša pljušti.
I krošnja vrbe ponad mene šušti.
Čemu se oblak u tom času proli?

Ne mogu reći, a da mogu, ja bi
viknuo svima u toj mračnoj grabi:
"Nek samo pljušti.
Baš me prsluk boli!"

 

 

Metel Ožegović

Barun Metel Ožegović rodio se 4. svibnja 1814. u Zagrebu. Školovao se u Zagrebu i Pešti i bio veliki pristaša ilirizma, za koji je tvrdio da je prvenstveno književni pokret.

više

Povijest knjižnice

Postojimo od 1838. godine. Mnogostruko više prostora od ovog kvadratića potrebno je da bi se, barem u natuknicama, pobrojale bar bitnije mijene, planovi (ostvareni ili ne), težnje i pokušaji da služimo svojoj svrsi.

više

© 2017 knjiznica-vz.hr
Web design by interactive d.o.o.
Powered by Orbis.