Tražilica
Slavni zavičajni knjižničari E-mail

Matija Smodek (Novaki kod Maruševca 4. I. 1808. ? – Bjelovar 22. IX. 1881.) 

Matija Smodek
Matija Smodek
        Matija Smodek rođen je u selu Novaki kraj Maruševca. Datum rođenja nije poznat, ali se zna da je kršten 4. I. 1808. Školovao se u Varaždinu, Zagrebu, Sopronu i Pešti gdje je stekao doktorat iz filozofije. Radio je kao redovni profesor statistike i ugarskoga rudnog prava na Kraljevskoj pravoslovnoj akademiji u Zagrebu. U slobodno vrijeme u akademiji je predavao hrvatski jezik od 1831. do 1840.

        Kao knjižničar Akademijine knjižnice (kasnije Sveučilišne knjižnice) radio je unatoč početnom opiranju od 1841. do 1875. kada je umirovljen. Fond knjižnice je reorganizirao, presignirao te sastavio kataloge. Sam je smatrao da je napravio više nego se realno od njega moglo očekivati. 

        1862. objavio je Pravo gorsko inače rudno Deržave Austrijske, prvi pravni udžbenik na hrvatskom jeziku. Njegova Slovnica iz 1833. nije sačuvana, a u rukopisu su mu ostala predavanja na latinskom jeziku, govori, pisma, bilješke, sastavci i jedna satirična pjesmica Magjaroni mili, ajte. Naročito su značajni dokumenti koji se odnose na poslovanje Knjižnice. 

        Umro je u Bjelovaru 22. IX. 1881., a sahranjen je u Zagrebu na Mirogoju. 

 

 

 

 

 

 

 

Dragutin Rakovac (Biškupec, 31.X.1813. - Zagreb, 22.XI.1854.)

 

Dragutin Rakovac
Dragutin Rakovac
      Dragutin Rakovac, književnik i publicist, školovanje je započeo u Zagrebu, a u Varaždinu je završio gimnaziju 1824./5. Diplomirao je pravo i filozofiju, no nije radio u struci.

        Uređivao je različite novine i kalendare - Danicu  i Ilirske novine, Koledar za puk, zatim list novoosnovanog gospodarskog društva, brinuo je o društvenoj zbirci i knjižnici.

        Bio je osnivač Narodnog muzeja (1846.), marljivi sakupljač  kojeg su prozvali narodnim prosjakom.

        Muzej se sastojao od tri odjela arheološkog, prirodoslovnog i knjižnice. Kao prvog čuvara zamijenio ga je 1851. Mijo Sabljar, a nakon njegove smrti brigu o arheološkoj zbirci i knjižnici preuzeo je Vatroslav Jagić.

        Rakovac je prevodio s njemačkog jezika, pisao je pjesme, članke, igrokaze, kraće dramske tekstove, proslavio se kao antologičar i  jedan od pokretača književnog časopisa Kolo. Sastavio je Mali katekizam za velike ljude.

 

 

 

 

 

 

Mirko Bogović (Varaždin 2. II. 1816. – Zagreb 4. V. 1893.) 

 

Mirko Bogović
Mirko Bogović
        Rođeni Varaždinac Mirko Bogović dio djetinjstva proveo je u Grani kraj Novog Marofa. Osnovnu školu pohađao je u Križevcima, a gimnaziju u rodnom gradu. Studirao je filozofiju i pravo, bavio se politikom, uređivao je časopise Kolo i Neven, pisao je pjesme, drame, pripovijetke...

        Izabran je za privremenog knjižničara knjižnice narodnog muzeja u Zagrebu. 1.7.1854. počeo ju je sređivati po uzoru na francuskog knjižničara Konstantinija. Kad se potužio da za knjige nedostaje prostor i da korisnici ne vraćaju knjige, ravnateljstvo je poduzelo odgovarajuće mjere pa se preko novina objavio apel za njihov povrat. Već iduće godine Namjesništvo je financiralo uređenje knjižnice, a fond se, nakon razmjene knjiga s drugim knjižnicama i institucijama, bitno povećao. U razmjeni je sudjelovala i Knjižnica c. kr. gymnasie varašdinske.

        U knjižnici je Mirko Bogović radio do sredine 1855. kada ga je zamijenio Mijat Sabljar koji je odmah počeo izrađivati kataloge (alfabetički imenoslov spisateljah i stručni katalog), a knjige je trebao razdijeliti prema jezicima.

        Značajnija djela Mirka Bogovića su: Ljubice (1844.), Smilje i kovilje (1847.), Domorodni glasi (1848.), Frankopan (1856.), Matija Gubec, kralj seljački ((1859.), Vinjage (1862.-1878.), Pjesnička djela (1893.-1895.)…

 

 

 

 

 

Valjavec, Matija Kračmanov (Bela, 17. II. 1831. – Zagreb, 15. III. 1897.) 

 

Matija Valjavec
Matija Valjavec
       Matija Valjavec – Kračmanov, profesor, književnik, jezikoslovac, folklorist,  školovao se u Kranju, Ljubljani i Beču. 22 godine radio je na varaždinskoj gimnaziji, a zatim je profesorsku karijeru nastavio u Zagrebu.

        Pravim članom JAZU postao je 1876., a od 1893. do 1897. obavljao je knjižničarske poslove. U znanstvenoj knjižnici, u kojoj je radio, već su tada bile pohranjene brojne privatne zbirke otkupljene ili darovane. Među prvima nabavljena je vrijedna knjižnica Ivana Kukuljevića Sakcinskog, nesuđenog knjižničara, u kojoj je bilo oko 12.000 svezaka.

        Valjavec je u mladosti na slovenskom objavio zbirku Pesmi (1855.). U Akademiji je, poslije smrti Đure Daničića, nastavio uređivati Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika za koji je obradio oko 1.800. riječi. Skupio je Narodne pripovjedke u Varaždinu i okolici (1858. i 1890., djelomice izmijenjene) i kajkavsku leksičku građu koja je većim dijelom ostala neobjavljena. Jedan dio je pridodao Slovensko-nemškom slovaru koji je sastavio Maks Pleteršnik (1894.-95.). Pripremio je za tisak Kolunićev zbornik (1892.), Crkvena prikazańa starohrvatska (1893.) te nekoliko starijih hrvatskih pisaca.

 

 

 

 

 

 

Vatroslav Jagić (Varaždin, 6.VII. 1838. – Beč, 5. VIII. 1923.,
pokopan u Varaždinu 12. VIII. 1923.)
Vatroslav Jagić
Vatroslav Jagić
         Vatroslav Jagić, slavist, gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu, a studij filologije završio je u Beču.  Još kad je u Zagrebu radio kao gimnazijski profesor 1865. povjerena mu je briga o knjižnici koja je uz arheološki i prirodoslovni odsjek formirana u sklopu Narodnog zemaljskog muzeja. U Spomenima mojega života prisjeća se da je stanovao uz Narodni dom u kojem je bila smještena knjižnica pa su mu knjige bile dostupne u svako doba dana i noći.
        1866. postao je najmlađim članom JAZU, a napisao je oko 700 znanstvenih radova. Utemeljio je Archiv fűr slavische Philologie, a jedan je od pokretača časopisa Književnik
        Značajnije knjige: Gramatika jezika hrvatskoga (1864.), Prilozi k historiji književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga (1868.), Život i rad Jurja Križanića (1917.), Spomeni mojega života (1930. -1934.), Izabrani kraći spisi, ur. M. Kombol (1948.), Korespodencija Vatroslava Jagića, ur. P. Skok, J. Hamm (1953.-1983.).

 

 

 

 

 

 

Dragutin Hirc (Zagreb 6. IV. 1853. - Zagreb 21. V. 1921.)
Dragutin Hirc
Dragutin Hirc
         Dragutin Hirc prirodoslovac i publicist,  školovao se u rodnom Zagrebu, a studij zoologije nastavio je u Grazu. Kao učitelj radio je u Severinu, Sisku, Bakru, Osijeku, Zagrebu, a zanimljivo je da se 1887. zaposlio u zem. kaznioni u Lepoglavi.
        U Kr. sveučilišnoj knjižnici radio je kao bibliotečni pristav II. razreda. U to je vrijeme, na prijelazu stoljeća, sveučilišni bibliotekar bio Ivan Kostrenčić koji se zalagao za zapošljavanje novih stručnjaka koji bi mu pomogli u obavljanju sve složenijih poslova.
        Uvjetovao je da mogući kandidati koje bi osposobio za obavljanje poslova bibliotečnog pristava I. razreda budu doktori prava ili filozofije te da govore više jezika. Kao bliotečni pristav I. razreda bio je zaposlen dr. Velimir Deželić koji je ujedno bio i Kostrenčićev zamjenik, a potom i nasljednik.
        Stručni suradnici nisu dugo ostajali u Knjižnici, a razlog tome bio je njihov neravnopravni status te niske plaće. 
        Značajnija djela Dragutina Hirca su: Lijepa naša domovina (1891.-93.), Hrvatsko Primorje (1891.), Gorski Kotar (1898.), Lika i Plitvička jezera (1900.), Prirodni zemljopis Hrvatske (1905.).

 

 

 

 

 

 

  
Zvonko Milković (Varaždin, 1. X. 1888. – Varaždin, 3. III. 1978.) 
 Zvonko Milković
Zvonko Milković
       Odvjetnik i književnik Zvonko Milković u rodnom je gradu polazio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, a pravo je studirao u Zagrebu, Pragu i Beču.
Jedno se vrijeme bavio novinarstvom, a nakon studija pokušao se zaposliti u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci ali je bio odbijen. U svojoj se Autobiografiji, objavljenoj u zbirci putopisne proze  Krenimo u rano jutro (1968.). sjeća  da je kao knjižničar varaždinske Narodne čitaonice 1933. uredio nekadašnju ilirsku zbirku. Bavio se nabavom knjiga, a posebno ga je zanimala, kao i mlađe članove knjižnice, strana suvremena književnost.Kad je nabavio Cement  F. V. Gladkova, netko ga je prijavio policiji. Knjižničarska karijera nije dugo trajala pa se Milković dalje bavio odvjetništvom, a od 1955. samo književnim radom.
Značajnija djela: antologijska Hrvatska mlada lirika (1914.), Pjesme (1914.), Pobožni časovi (1944.), Izabrane pjesme (1961.), Pjesme (1971.), Legende o sakritoj sreći (1976.). Posthumno mu je objavljena zbirka Iz starog Varaždina (1979.) i Pjesme samotnika (2004.).

 

 

 

 

 

 

Vilko Ivanuša (Varaždin, 7. VII. 1909. - Zagreb,  21. III. 1982.)
Vilko Ivanuša
Vilko Ivanuša
        Književnik i publicist, gimnaziju završava nakon prekida.
        Kao knjižničar i tehnički urednik različitih stručnih izdanja radio je u Zavodu za socijalno osiguranje u Zagrebu. Prevodio je sa slovenskog i njemačkog jezika i objavljivao je novele, eseje, feljtone, pisao je osvrte na književna djela, kazališne predstave i filmove. 
      Značajniji radovi objavljeni su mu  u Zagorskom kolendaru, a objavio je zbirku novela Ljudi kao mi (1962.), Slavko Lončarić – lik jednog revolucionara (1959.), Mi kao ljudi (1982.). Uređivao je časopis Socijalno osiguranje. U rukopisu su mu ostala dva nedovršena romana.
      Preveo je sa slovenskog Kalvariju iza sela i druge pripovijetke Bratka Krefta (1954.).
pripremila: Jasminka Štimac 

 

 

 

 

 

 

 

Metel Ožegović

Barun Metel Ožegović rodio se 4. svibnja 1814. u Zagrebu. Školovao se u Zagrebu i Pešti i bio veliki pristaša ilirizma, za koji je tvrdio da je prvenstveno književni pokret.

više

Povijest knjižnice

Postojimo od 1838. godine. Mnogostruko više prostora od ovog kvadratića potrebno je da bi se, barem u natuknicama, pobrojale bar bitnije mijene, planovi (ostvareni ili ne), težnje i pokušaji da služimo svojoj svrsi.

više

© 2017 knjiznica-vz.hr
Web design by interactive d.o.o.
Powered by Orbis.