Metel Ožegović

Metel Ožegović rođen je 4. svibnja 1814. u Zagrebu, a njegova mu je obitelj omogućila da školovanje započeto u rodnom gradu nastavi u Pešti. Studirao je pravo uz veliku podršku oca Stjepana (1770.-1838.), uglednog političara i strica Mirka Ožegovića (1775.-1840.), senjsko-modruškog biskupa koji je jedno vrijeme bio župnik u Bisagu i varaždinski arhiđakon.

Nakon završenog školovanja, sedamnaestogodišnji Metel Ožegović došao je u Varaždin. Grof Đuro Erdödy imenovao ga je 3. listopada 1831. honorarnim podbilježnikom, a nakon pet godina postao je veliki bilježnik Varaždinske županije (1836.-1845.).

Već prvih godina svog javnog djelovanja zalagao se u skupštini za hrvatski jezik, a 1836. i 1837. prisustvovao je brojnim raspravama o trivijalnim i gradskim školama, popravilištima, humanitarnim zavodima, bolnicama, potičući njihovu izgradnju. Za svoju izrazitu predanost poslu nekoliko puta bio je nagrađivan.

18. svibnja 1839. oženio se s Ivanom groficom Sermage od Susjedgrada i Medvedgrada (1811.-1878.), kćerkom Ljudevita i Ane rođ. Novosel.

_{Autor: Mihael Stroy - Ivana i Metel Ožegović (1839.)}

Ožegovići su imali dvoje djece - sina Ljudevita koji je oženio Olgu groficu Erdödy i kćer Idu koja se udala za Alfreda baruna pl. Moscona, vlastelina u Pišecu u Štajerskoj.

Metel Ožegović stekao je barunat 1858. i iste godine kupio je od Josipovića i Lovinčića dio velikog vlastelinstva koje je 1879. kupovinom od Barabaša još više proširio i time je postao vlasnik Bele, pretežno šumskog imanja s dva dvora.

Kao Gajev sljedbenik, već je 1835. pisao za njegove Novine horvatzko-szlavonszko-dalmatinszke o potresu u okolici Krapine i o psećoj bjesnoći u Zagorju.

Uključujući se u javni život Ožegović se kretao u društvu uglednih istomišljenika među kojima je bio Tomo Blažek, Samuel Bužan, Henrik Hergović, Mihajlo Koščec, Pavao Manhardt, Antun Račić, Franjo Rizman i Josip Vidujević.

_{Autor: Josef Kriehuber (1849.)}

Nakon javnog Poziva sastavljenog 15. siječnja 1838. utemeljuje Družtvo narodno – prvu “ilirsku” čitaonicu u Hrvatskoj. Svojim primjerom poticao je i druge da uz novčani prilog za buduću knjižnicu daruju knjige, što su priatelji narodnoga našeg slovstva velikodušno činili.

Metel Ožegović je kao veliki bilježnik Varaždinske županije objavio Naredbe občinske za biležnike selske i druge občin. poglavare po slavnoj Varmedjii Varašdinskoj predpisane (Zagreb, Tiskara Ljudevita Gaja, 1838.).

Još kao veliki bilježnik Varaždinske županije zanimao se za političke teme pa je 1842. sastavio Predstavku županije varaždinske na Njegovo c. kr. Veličanstvo za zaštitu kršćana u turskom carstvu (Zagreb, Tisak dioničke tiskare, 1887.) koju je prihvatio i Hrvatski sabor.

U knjizi Njekoji spisi iz javnoga političkoga djelovanja… objavljen je, osim navedene Predstavke, i Govor Metella Ožegovića, kao hrvatskoga zastupnika na ugarskom saboru, držan u sjednici stališkoga stola dne 12. rujna 1844. o ilirizmu i slavizmu, u kojem se zalagao za kulturno, ali ne i političko zajedništvo slavenskih naroda. Time je zadobio velike simpatije i kod domorotkinjah trojedne kraljevine koje su mu ispjevale odu. Puno godina kasnije, 1861., odu mu je ispjevala i duhovna mladež sjemeništa Nadbiskupije zagrebačke.

_{Autor: Dragutin Weingärtner: Hrvatski sabor 1848}

Bio je zastupnik (1843.-1844., te 1847.-1848) u Ugarskom saboru i na kraju svog mandata želio je izvijestiti Hrvatski sabor, u svoje i u ime zastupnika Hermana Bužana i Josipa Bunjika,o naporima koje su ulagali svih ovih godina nastojeći zaštititi hrvatska prava i interese. Izvješće državnih zastupnika bivših na saboru ugarskom godine 1847/8 sadrži čak 72 točke iz kojih je vidljivo njihovo opiranje mađarizaciji i donošenju, za Hrvatsku, nepovoljnih zakona.

Pretpostavlja se da je 1849. Metel Ožegović s banom Jelačićem i grupom krajiških oficira sastavio novu Osnovu za rješenje krajiškog pitanja u kojoj se govori i o ujedinjenju Varaždinskog generalata s Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Sudjelujući i kasnijih godina u rješavanju krajiškog pitanja zalagao se za ukidanje tjelesne kazne.

Kakov bi imao biti savez medju kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom i kraljevinom Ugarskom s obzirom na medjusobne njihove odnošaje posljednji je tekst objavljen u Njekojim spisima iz javnoga političkoga djelovanja Metela baruna Ožegovića belskoga i barlabaševačkoga. Pisao ga je 1860., a objavljen je kao samostalna brošura u Zagrebu, tiskom dra. Ljudevita Gaja 1861.

Aktivno se baveći politikom, osim što je bio zastupnik, Metel Ožegović obnašao je i druge važne funkcije. Od 1845. do 1847. bio je imenovan počasnim tajnikom u Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Požunu, od 1847. do 1848. imenovan je savjetnikom kod Ugarskog namjesništva te seli u Beč gdje je do 1851. radio kao savjetnik u ministarstvu unutrašnjih poslova kada je postao član državnog savjeta i vijećnik Vrhovnog i kasacionog suda. Metelu Ožegoviću bila je ponuđena banska čast 1861., ali ju je odbio u korist Ivana Mažuranića. Ponuđenu bansku čast Ožegović nije prihvatio niti 1865., nakon Mažuranićeva povlačenja.

_{Autor: Georg Angerer (1870.)}

Metel Ožegović je 1868. anonimno objavio značajnu brošuru na njemačkom jeziku Der alte Verband und der neue Ausgleich mit Ungarn – von einem Kroaten, ili u prijevodu Stari savez i nova nagodba s Ugarskom – od jednog Hrvata. Nagodbi s Mađarima odlučno se protivio no, kad je ipak sklopljena, 1868. povukao se u mirovinu.

Metel Ožegović cijeli je život podupirao rad brojnih ustanova. Nakon što je osnovao čitaonicu u Varaždinu 1838. podupirao je i osnivanje slične stanove u Zagrebu. Zaslužan je za osnivanje škole u Radovanu i obvezao se da će redovito financijski pomagati siromašne učenike, što je od 1840. i činio. 1841. bio je u Zagrebu u odboru za osnutak kazališta i Narodnog doma, utemeljitelj je Matice ilirske (1842.), a zabilježena je njegova briga za skupljanje novca za Narodni muzej.

_{Autor : Stjepan Kovačević}

Metel Ožegović ubraja se među utemeljitelje Društva za povjestnicu jugoslavensku (1852.), Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, Jugoslave nske akademije znanosti i umjetnosti (1861.), Konzervatorija Hrvatskog glazbenog zavoda (1863.), Društva sv. Jeronima (1870.), a kao umirovljeni dvorski savjetnik u Hitzigu bio je jedan od utemeljitelja Hrvatskoga arkeologičkoga družtva i Hrvatskog naravoslovnoga družtva (1886.). Manje je poznato da se istinski zalagao za osnivanje Medicinskog fakulteta.

Metel Ožegović se punih 45 godina dopisivao s poznatim osobama iz javnog života na hrvatskom, latinskom i njemačkom jeziku. Najstarije evidentirano pismo je ono pisano Ljudevitu Gaju 1835. iz Klokovca kraj Krapinskih Toplica, gdje je boravio kod brata Gustava.

Dio korespondencije poklonio je Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, dok je knjige iz svoje privatne knjižnice ustupio Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci.

Pravnik po struci, političar po opredjeljenju, vrstan govornik širokog obrazovanja, vizionar, mecena, a prije svega domoljub, još je za života imenovan počasnim građaninom Zagreba, Varaždina, Križevaca, Koprivnice, Bakra i Požege.

Metel Ožegović umro je u 76. godini od posljedica kapi 9. veljače 1890. u svojoj vili u Hiezigu, južno od Beča, a sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Beli, na svom nekadašnjem imanju, zajedno sa suprugom Ivanom.

pripremila: Jasminka Štimac